Politički uticaj akademske zajednice arči se na jadikovke i podsmeh
Piše:
Vladica Cvetković*
Kako danas izgledaju verbalni nastupi jednog prosečnog člana/ice srpske akademske zajednice, koji/a ne krije da je protiv aktuelne vlasti? Zašto se čini da su naši društveno svesni intelektualci toliko nemaštoviti i naivni u onome što govore i pišu, iako im se ne može odreći iskrena želja da budu politički subverzivni? Pritom, da pojasnim, ne govorim o njihovom delovanju na samom terenu, uzimanju učešća u protestima, peticijama i drugoj vrsti fizičkog prisustva gde je i kada potrebno; u tome je do sada učestvovala zaista mala grupa ljudi iz obrazovanja i nauke i svi oni zaslužuju priznanje (neki su ga i dobili).
Ja ovde
govorim o problemu verbalizacije intelektualnog protesta, o tome šta se govori
i piše, a time se bavi mnogo veći broj pripadnika akademske zajednice, pa i ja
sam; to je nešto što, kako mi se čini, polako počinje da gubi smisao, kao da
postaje odjek bez osnovnog glasa.
Tipična
naracija jednog prosečnog srpskog intelektualca uvek ima podsmešljiv ton i
praćena je konstantnim iščuđavanjima i zaprepašćivanjima, dok se u smislu
sadržaja sve uglavnom svodi na nabrajanje efemernih nepočinstava ljudi iz
vladajućih partija. To znači da se osuđuju (proizvoljnim redom) nagrđivanje
Beograda ili zarušavanje tunela na nekom koridoru, slučajevi kupovine obrazovanja
ili pokloni od tetke iz Kanade i druge stvari iz svakako sramnog naprednjačkog
inventara. Na kraju ili u sredini priče, svejedno, obavezno dolazi i neko
prozivanje, najčešće su to optužbe za ćutanje upućene ili čitavoj akademskoj
zajednici (kao, mi smo hrabri, a oni nisu) ili konkretnije: Univerzitetu u
Beogradu ili SANU, već prema „afinitetu“ samog govornika.
Ispada kao
da smo mi i sebe i svoje govorancije malo precenili, kao da mislimo posle naših
kritika ostaje samo da se Vučić toliko postidi da sam odstupi s vlasti koju je,
uzgred da pomenemo, dobio na izborima.Ova nada nam je baš tanka, to i prosečan
intelektualac zna, ali ipak nastavlja sa istom agresivnom ali tupom intonacijom
i pritom još proziva druge profesore i akademike koji ćute?
Zar bi nešto
promenilo ako bi i ti drugi, makar i stotine njih, počeli da govore i pišu to
isto? Nema danas u Srbiji ni toliko pristojnih novina, a ni u njima dovoljno
prostora za takve tekstove. Stvarno, zar neko misli da će puko nabrajanje laži
izgovorenih od strane pripadnika ovog režima ili neprestano podsećanje na
njihova svakodnevna politička i društvena nedela ikada uzdrmati ovu vlast?
Ko ne vidi
da je to nemoguće, ko ne razume da ono kroz šta prolazimo ima mnogo dublje
korene, morao bi malo bolje da se zamisli, posebno kada reši o tome da priča
ili piše, a obavezno ako sve to neko namerava i da sluša ili čita. Vučić jeste
kriv jer nam konstantno servira neistine, srpski rečeno, što laže, kriv je jer
štiti lopove i prostake različitih profila, što ne poštuje Ustav i što je
dozvolio da njegov kult ličnosti bude veći i važniji od države, ali on nikako
ne može da bude odgovoran za sve; recimo za to što danas u Srbiji nije sve
mnogo bolje, onako kako bismo svi voleli da jeste.Šanse da se nešto učini kako
bismo danas bili primetno bolje društvo propuštene su višekratno i neke su
stare više decenija, a neke bogme i starije.
Da smo se
barem jednom od Karađorđa do danas iskreno, ali zaista iskreno okrenuli
obrazovanju, pristajući na ličnu i društvenu žrtvu koja je za tako nešto nužna,
danas bismo makar i za mrvicu bili tolerantnije društvo, otpornije na
treš-programe i populizam najgore vrste, najzad bili bismo imuniji i na ovakvu
naprednjačku vlast i samog Vučića.
Zatucanost
naroda i zakržljalost institucija došle su nam od dugotrajno zapuštenog
obrazovanja, Vučić za to nije direktno odgovoran, kriv je jer sve to brutalno
koristi, i kako vidimo nema nameru da s tim prestane.
Politički
uticaj akademske zajednice, posebno ako se udruži zajedno sa studentima, nije
za potcenjivanje, zato je šteta da se arči na jadikovke, iščuđavanja i podsmeh.
Nije posao
profesora univerziteta istraživačko novinarstvo, nije njegovo ni da izveštava
ili, još gore, da ponavlja bajate vesti, on je taj koji mora barem da pokuša da
bude vizionar, da uvidi zašto se nešto dogodilo i da kaže da će se verovatno
dogoditi opet.
Njegov
manir ne sme da bude neprestano iščuđavanje i lupanje po čelu, već spremnost da
kaže da smo svi glupi ako očekujemo da nam bez pomaka u obrazovanju bude bolje,
i to ne da nam bude bolje danas, danas ne može nikako, nego ni za 20 ili 30
godina. To što mi kao narod želimo da nam je dobro odmah i bez odlaganja jeste
ljudski, ali upravo je zadatak intelektualca je da pojasni da to tako ne može,
pa makar Vučić i sutra prestao da vlada.
Da upozori
da i kada dođe nova vlast ostaće ovaj naš isti narodni (i intelektualni)
materijal, to jest mi, ovakvi kakvi jesmo.
Priznali
mi to ili ne, Univerzitet u Beogradu jeste jedina društvena institucija koja je
smogla snage da Vučiću kaže NE i to ne nekim herojskim pregnućem, već samo
jednostavno radeći svoj posao – onako kako bi trebalo da čine i sve druge
institucije u Srbiji. Dobro, i Beogradskom univerzitetu je trebalo oko pet
godina da uradi ono što mu je redovna dužnost, ali ipak je uspeo.
Eto, čak i
ovaj tračak slabog svetla u našoj zatamnjenoj društvenoj stvarnosti došao je iz
obrazovanja, što još jednom potvrđuje da samo škola Srbiju spasava.
I to samo
onu sutrašnju Srbiju, ako je bude, ako već nismo zakasnili.
*redovni
profesor Rudarsko-geološkog fakulteta i dopisni član SANU
Najbolji na bilbordima: Nikola Pešić
Nikola
Pešić student je na Smeru računarskih nauka na Prirodno-matematičkom fakultetu
Univerziteta u Novom Sadu. U prošloj školskoj godini, kao učenik Gimnazije
„Jovan Jovanović Zmaj”, osvojio je bronzanu medalju na Svetskoj informatičkoj
olimpijadi, kao i prva mesta Balkanskoj informatičkoj olimpijadi, Srpskoj
informatičkoj olimpijadi, te prvu nagradu na Državnom takmičenju iz
informatike. – Po završetku studija
planiram da nastavim master studije u inostranstvu – navodi Nikola Pešić. –
Sebe vidim u kompjuterskoj nauci, voleo bih da se bavim programiranjem, da li u
nekoj kompaniji ili svojoj firmi, vreme će pokazati.
Projekat „Učim + Znam = Vredim”, koje realizuje
Udruženje za promociju društvene odgovornosti, nastavljen je i ove godine. Na
43 lokacije u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima postavljeni su novi bilbordi. Na
njima je predstavljeno gotovo 300 učenika osnovnih i srednjih škola koji su u
protekloj školskoj godini ostvarili najznačajnije uspehe na takmičenjima iz
oblasti nauke i umetnosti na domaćoj i međunarodnoj sceni. Generalni sponzor ovog projekta i ove godine
je Erste banka, a partner u realizaciji Omladinska prestonica Evrope – OPENS
2019.
Dvanaestoro najboljih đaka dobilo stipedije u Karlovcima
Ugovori o
dodeli stipendija uručeni su 26. decembra na prijemu u Maloj sali Magistrata
studentima koji s u ostvarili pravo na taj vid
materijalne podrške lokalne samouprave u ovoj školskoj godini. Studente je
pozdravila rukovodilac Odeljenja za društvene delatnosti Nada Ostojić Agbaba i
čestitala na blistavim rezultatima u njihovom školovanju, zahvaljujući kojima
su se i našli na listi za stipendiranje. – Srećna sam što ispred sebe vidim
tako uspešne mlade ljude i čast mi je što mogu da vam se obratim – rekla je
Nada Ostojić Agbaba. – Vi ste ponos svojih roditelja, kojima pripada deo
zasluga za vaše uspehe, ali i cele lokalne zajednice. Činjenica da studirate na
državnim fakultetima, da niste nikad preneli neki ispit u narednu godinu, a
ponajviše da vam je prosečna ocena iznad 9,20, dovoljno govori o vama.
Nakon primopredaje ugovora, Nada Ostojić Agbaba je
razgovarala sa svakim od studenata koji su prisustvovali prijemu. Među njima su
dve rođene sestre koje studiraju medicinu, od kojih starija na šestoj godini
studija ima prosečnu ocenu 9,80 i planira nastavak školovanja.
Po odluci Opštinskog veća, studenti, koje je
Komisija za dodelu stipendija odbarala na konkursu, primaće mesečno po 10.000
dinara deset meseci. Kako kaže Nada Ostojić Agbaba, stipendisti mogu već danas
ili u ponedeljak da očekuju da će im novac biti uplaćen na račun jer je
procedura za isplatu već u toku. Ona je napomenula da je od ove godine uvedeno
stipendiranje studenata na master studijama.Među stipendistima je devetoro s
osnovnih akademskih studija, a troje s mastera. Od njih dvanaest, po troje
studiraju na Medicinskom, Filozofskom i Fakultetu tehničkih nauka. Stipendiju
će dobijati i po jedan student Akademije umetnosti, Poljoprivrednog i
Prirodno-matematičkog fakulteta. Ovog puta među dobitnicima stipendija duplo
više je devojaka, a neki od njih materijalnu potporu od opštine primaju
godinama.
Uz umetnička dela mladi uče engleski
Radionica namenjena muzealcima i profesorima, kao i
saradnicima iz institucija kultura i medija, u okviru projekta „Tea? Art Learn
English – TALE” je održana u petak 27. decembra u 13 časova u Spomen-zbirci
Pavla Beljanskog. Cilj projekta je da se mladima uzrasta od 13 do 18 godina
približi kulturna baština Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, koji u muzejskom
okruženju uz pomoć umetničkih dela mogu da uče i usavršavaju engleski jezik.
Projekat realizuju ELTA i Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, uz podršku Fondacije
„Novi Sad 2021 – Evropska prestonica kulture”, Pokrajinskog sekretarijata za
kulturu, javno informisanje.
Prijem u Gradskoj kući za pitomce Privrednika
Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević priredio je u
petak 27. decembra prijem za pitomce
Srpskog privrednog društva Fondacije ”Privrednik”, čija je osnovna delatnost
stipendiranje darovitih i uspešnih učenika srednjih škola i studenata. Reč je o
instituciji izuzetne istorije, bogate tradicije i velikog značaja za društvo,
koja funkcioniše zahvaljujući dobrotvorima i donatorima, a Grad Novi Sad je
jedan od dugogodišnjih partnera. Fondacija „Privrednik“ i Grad Novi Sad
nastavljaju uspešnu saradnju u interesu cele zajednice, a pre svega đaka i
studenata koji dobijaju podršku od ove najveće i najznačajnije zadužbinarske
organizacije u novijoj istoriji našeg naroda. Za 2020. godinu u budžetu Grada
je predviđeno da se obezbede sredstva za stipendije za ukupno 50 đaka i
studenta u iznosu od 10.500 dinara po stipendisti. Pre šest godina je 38
studenata i đaka dobijalo 5 080 dinara, a danas njih 50 dobija po 10 500
dinara. Grad je partner svima onima koji ulažu u budućnost, odnosno u znanje,
jer im se time mladima omogućava da isključivo svojim radom i zalaganjem,
uspeju u životu. U pitanju je jedna plemenita misija i nama predstavlja
privilegiju i čast da budemo deo takve organizacije i da ove mlade ljude
uverimo da mogu napredovati u životu učeći i radeći marljivo. Verujemo da je
ova država dobro mesto za život i poruka koju zajednički šaljemo je da zaista
sunce tuđeg neba ne greje kao ono u domovini. Mi želimo da ova deca imaju
najbolje uslove za obrazovanje i neka se školuju gde god žele, ali isto tako snažno
želimo da svoju dalju budućnost nađu u ovoj zemlji, da ovde rade i stvaraju
porodice. Tako će i oni jednog dana biti dobrotvori i pokrovitelji nekim novim
studentima i učenicima zahvaljujući svom uspešnom radu, i nastaviti priču
„Privrednika“ koja ima dugu i bogatu tradiciju, rekao je Vučević.
Upravitelj Fondacije „Privrednik“ prof. dr Jova
Radić istakao je da je ta organizacija veoma zahvalna Gradu Novom Sadu i
gradonačelniku koji omogućavaju da Fondacija nastavi da živi. Mnoge institucije
i pojedinci su podstaknuti upravo primerom Grada Novog Sada i vrlo smo zahvalni
svima na onome što pružaju „Privredniku“. Dobili smo za svoj rad jedno od
najvećih priznanja, a to je Svetosavska nagrada. Ove godine smo udvostručili
broj pitomaca sa univerziteta u Prištini i to opet indirektno zahvaljujući
pomoći Grada Novog Sada, jer smo oslobodili sredstva iz privatnih donacija da
možemo više pomoći našim sunarodnicima na Kosovu i Metohiji. Takođe,
formiraćemo jedan Fond solidarnosti iz koga ćemo zajedno sa „Privredikom“ u
Zagrebu i Banja Luci pomoći onima koji su najbolji među najboljima da mogu
učestvovati sa svojim stručnim radovima na međunarodnim studentskim susretima i
sesijama. Želimo time da nastavimo da negujemo ono najbolje i najvrednije,
rekao je prof. Radić.
Grad Novi Sad pomaže u školovanju darovitih učenika
srednjih škola i studenata putem Humanitarnog fonda “Privrednik” sa
kojim ima zaključen ugovor o saradnji, a u skladu s mogućnostima budžeta Grada.
U osnovnoj školi u Futogu: Mali preduzetnici velikog srca
Predmet
Preduzetništvo uveden je u nastavu OŠ „Miroslav Antić” u Futogu, a ideja se
javila letos, kada je nastavnica srpskog jezika te škole Zorica Đurić s
dvadesetak đaka pripremila dve predstave Branislava Nušića koje su odigrane u
Kulturnom centru „Mladost” u Futogu. Novac od prodaje ulaznica prosledili su
Nataši Gajdoš, koja je u saobraćajnoj nesreći izgubila nogu. – Radim u
pozorištu i pravim dečje predstave, stoga su one bile logičan izbor za početak,
a pošto imam svoju firmu u Futogu, direktor je došao na ideju da ja budem
nastavnik koji će predavati preduzetništvo – kaže za naš list Zorica Đurić. –
Krenuli smo od nule i hteli smo da Preduzetništvo ima neku višestruku namenu –
da bude predmet na kojem će se deca dobro zabaviti, ali i da sve što ostvarimo
kao dobit, ide u humanitarne svrhe. Pošto su deca bila oduševljena što su mogla
da pomognu nekom ko je u nevolji, kada se već bavimo preduzetništvom, želeli
smo da uradimo nešto dobro i za školu. Kako kaže, OŠ „Miroslav Antić” je u
projektu za celodnevnu nastavu i pošto joj trebaju dve učionice koje će biti
adaptirane za sve potrebe dece, došli su na ideju da ih srede. Pošto se
približavala „Mini-kupusijada”, koja je postala tradicionalna manifestacija u
toj školi, morali su da naprave nešto za prodaju i dođu do novca.
– Tako smo odlučili da pravimo bedževe, ali da bismo
uopšte imali materijal od kojeg ćemo ih napraviti, svim učenicima i
nastavnicima u školi smo rekli šta smeramo i svi su nam izašli u susret i
pomogli – kaže naša sagovornica. – Deca su ih sama pravila uz moje sugestije i
uspeli smo da stvorimo 1.000 beyeva, a tokom „Mini-kupusijade” i „Kupusijade”
smo prodali 500, s tim što je cena jednog bila 100 dinara. Sada taj novac
čuvamo da tokom zimskog raspusta sredimo naš boravak.
Po rečima učenice šestog razreda te škole Natalije
Kundačine, izuzetno joj je zanimljivo što je deo preduzetničke ekipe jer imaju
priliku da pomognu onima kojima je pomoć potrebna.
–
Ostvarivanje sopstvenih želja je svakako lep osećaj, a pomoći nekome još lepši
– kaže Natalija. – To je zato što znate da ste vi delom zaslužni što se taj
neko oseća bolje i mislim da je za predmet zainteresovano toliko dece upravo iz
tih razloga. Njen kolega Nemanja
Jelisavac kaže da je timski rad veoma bitan jer se tako dolazi do najboljih
rezultata. Dok su pravili beyeve, odredili su ko će šta da radi, a kada su
prodali polovinu, bili su srećni jer su znali da će tako doprineti poboljšanju
svog boravka.
Po rečima Zorice Đurić, smisao preduzetništva je da
se napravi saradnja među decom, roditeljima, školom, nastavnicima, pa i sa
samim direktorom, koji je dosta pomogao. Za odlično obavljen posao deci se uvek
obezbedi neka nagrada koju nastavnica Zorica osmisli. – Preduzetništvo pohađa
više od 100 đaka petog, šestog i sedmog razreda, a sastajemo se svake druge
nedelje, kada imamo blok časova i tada se dogovoramo i konkretno radimo – kaže
naša sagovornica. – Viđamo se i po školi, te im u hodu unapred kažem šta ćemo
raditi, ali takođe tražim od njih da razmišljaju, pretražuju internet i predlože
interesantne teme koje bismo mogli obraditi. Našli smo stare sijalice koje
škola više ne koristi, pa ih ukrašavamo i prodavali smo ih kao ukrase za jelku
na Novogodišnjem vašaru, organizujovanom u školi. Novac od prodaje ćemo uložiti
u neke humanitarne svrhe, kome u tom trenutku bude najpotrebnije.
Kako kaže Zorica Đurić, iz ličnog iskustva zna da
biti preduzetnik baš i nije lako, stoga ne može sa sigurnošću da kaže koliko su
deca suštinski razumela preduzetništvo, ali su shvatila da od samog starta
moraju da vode evidenciju o tome koliko su uložili, imaju neku ciljnu grupu
kojoj će se obraćati, kao i da odrede tačno čime će se baviti. Iz dosadašnjih
primera, ono što su sigurno razumeli, jeste činjenica da je reklama vrlo bitna.
Vizija Novog
Sada: Grad po meri mladih
Vizionari su kreativni ljudi koji svojom velikom pokretačkom energijom
sprovode ideje u dela. Ideje koje se često drugima čine toliko fantastične i
nedostižne da u očima pesimista dostižu status nemogućeg. Ipak, vizija od
početka nije bila realistična – Novi Sad kao grad u kome mladi odlučuju o
pitanjima i odlukama koje se tiču mladih. Kako o sadašnjim tako i o budućima
izazovima sa kojima će se susresti generacije koje stasavaju. Da je pre godinu
dana neko rekao da ćemo 2020. godinu čekati sa zvaničnom šifrom i priznatim
zanimanjem – Omladinskog radnika, daleko većim budžetom za mlade na lokalu,
mladima u komisijama za dodelu sredstava iz budžeta grada, prvim uspešnim
Pride-om iza sebe i Pride nedeljom u Novom Sadu, prvim svetskim OPENS Gaming
festivalom, uređenom omladinskom politikom, Mrežom Gradova omladinskih
prestonica Evrope i programima koji su za godinu dana povezali preko milion
ljudi iz čitavog sveta, većina bi rekla da ciljamo previsoko. Međutim, to je
postignuto. I mnogo više od toga.
U
razgovoru sa mladima koji su pratili i učestvovali u aktivnostima, potrebno je
Ispričati priču i nekoga ko je uz pomoć OPENS-a pronašao svoje buduće
zanimanje. Anja je jedna od njih. “Sa OPENS-om sam se susrela još davno ali je
moj prvi kontakt sa konkretnim aktivnostima bio na nedavnoj FundCon
koferenciji. Već duže vreme me interesuju ljudski resursi a baš FundCon je
jedan dan obrađivao tu temu. I ja sam to vodela kao priliku da naučim nešto
više o HR-u (ljudskim resursima). Zahvaljujući OPENS-u, upisala sam se na kurs
HR-a i nastavila da izučavam to veoma zanimljivo i dinamično polje. Sada sa
sigurnošću mogu da kažem da je OPENS kanalisao moj izbor za buduću profesiju i
neizmerno samo mu zahvalna”, kaže devetnaestogodišnja studentkinja iz Novog
Sada, Anja Luković.
Priča o
Omladinskoj prestonici Evrope širila se kao dobar glas o dobroj knjizi te smo
uspeli da raširimo vidike i povežemo mlade u regionu. Ubeđeni smo da je nekome
pomogla sa oseti energiju Novog Sada i poželi da bude deo njega. Bojan
Topalović je student iz Modriče koji je u oktobru došao na studije u Novi Sad,
a sa titulom koju on ima, bio je upoznat i ranije.
“Letos, na projektu pod
nazivom susreti mladih Republike srpske, prvi put sam čuo za OPENS i da je Novi
Sad, koji nije tako daleko od mene, dobio tu prestižnu titulu. Tada su u moj
grad došli predstavnici OPENS-a i predstavili nam njihove aktivnosti koje
sprovode i, sećam se da sam tada poželeo da i moj grad dobije tu titulu. Sada
studiram ovde, u Novom Sadu, i ponosan sam na sve što on jeste. Mislim da je
bilo kakva inicijativa koja pokreće mlade veoma bitna za svaki grad i državu, a
pogotovo kada govorimo o Srbiji. Bitno je da mladi spoznaju svoju ulogu u
društvu i da budu pokretači promena”, kaže Bojan.
Živa
dečija pozorišna scena u Novom Kneževcu
Zahvaljujući entuzijazmu učiteljica Osnovne škole
„Jovan Jovanović Zmaj“ Jelene Trklje i Višnje Kolbl, pisca i svestranog dečijeg
stvaraoca Gorana Novakova i njihovih saradnika, oživela je dečija pozorišna
scena u Novom Kneževcu. Najnovije ostvarenje „Čudesna družina Rice Kokice“
igrano je do sada četiri puta, uključujući i gostovanje u Kanjiži. Goran
Novakov priča da je Udruženje „Igralište Cvetislava Tisića“ nastalo spontano
kada je zamoljen da napiše prigodan tekst za školsku priredbu, pa je na scenu postavljena
predstava „Vašar u Banatu“.
Saradnja
učiteljica i Novakova se nastavila i traje već četvrtu godinu, a u međuvremenu
je osnovano i Udruženje „Igralište Cvetislava Tisića“, kako bi mogli
ostvarivati finansijsku podršku, jer za nove predstave nije dovoljan samo
entuzijazam. Sredstva su potrebna za opremu i scenografiju. Urađeno je nekoliko
prazničnih božićnih i novogodišnjih predstava, a predstava „Nevolje jednog
Cvetislava Tisića“, po kome smo udruženju dali ime, dočarala je život Tiskog
cveta. Ta predstava je gostovala na festivalu u Lazarevcu gde smo za nju dobili
i priznanje. Lično više volim predstave koje nisu sa tematikom praznika, kaže
Goran Novakov. Predstavu „Čudesna družina Rice Kokice“ poznavaoci ocenjuju kao
najbolju u dosadašnjem radu sa novokneževačkim osnovcima. Kako vreme odmiče,
stičemo iskustvo pa smo sve bolji. „Čudesna družina Rice Kokice“ nam je osma,
računajući više igrokaza koji su pripremani za potrebe škole, recimo i za doček
đaka prvaka, a išli smo i na „Zmajeve dečije igre“ sa kratkom predstavom o
čuvenom dečijem pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju. Posle prve verzije „Vašara u
Banatu“ radili smo i dvojezičnu na srpskom i mađarskom, što je bilo jako
uspešno uz učešće oko 70 dece, podseća Novakov.
Učiteljice
Jelena Trklja i Višnja Kolbl ističu da je prava sreća da mogu da iskoriste
talenat pisca Gorana Novakova, koji nije samo lokalni, jer je za poeziju
dobitnik nagrade „Neven“ za 2016. „Zmajevih dečijih igara“. U predstavu
„Čudesna duržina Rice Kokice“ uključeno je preko 50 dece, svi đaci iz dva druga
razreda koje vodimo, po 25 iz svakog odeljenja, kao i nekolicina njihovih
starijih drugara iz trećeg i četvrtog razreda. Tekst i scenografiju je uradio
Goran Novakov, a koreografiju Rita Romhanji. Planiramo u naš rad da uključimo i
ostale đake, jer je interesovanje veliko. Ovo je veoma zahtevno, iziskuje puno
vremena i volje, ali deca nas motivišu. Naš ansambl obuhvata i starije učenike
iz šestog razreda s kojima smo ustvari i počeli, a mi smo nastavili da radimo
sa novim generacijama, kaže učiteljica Jelena Trklja.
Udruženje
„Igralište Cvetislava Tisića“ podršku za rad dobija od novokneževačke opštine,
ali puno pomažu i roditelji. Novi Kneževac je dugo bio domaćin festivala
pozorišnih ostvarenja severnog Banata, međutim, ta manifestacija se odavno
ugasila, tako da je rad „Igrališta Cvetislava Tisića“ prijatno osveženje.
Pozorište je čarobna stvar i mi se u pripremi i izvođenju predstava igramo
zajedno sa decom, tako da se nadam da će naš rad još dugo potrajati, očekivanja
su Gorana Novakova.
Vremeplov: Rođen Jovan Radonić
Na današnji dan 09. februara 1873. godine rođen je srpski istoričar Jovan Radonić, član Srpske
kraljevske akademije. Gimnaziju je završio u Novom Sadu, studirao je u Beču kod
Jagića i Jirečeka. Nakon doktorata 1896. radio je kao nastavnik srpske
gimnazije u Carigradu i u carigradskom Ruskom arheološkom institutu. Bio je i
bibliotekar Matice srpske a od 1905. profesor je univerziteta u Beogradu. Od
1937. do 1944. je generalni sekretar Srpske kraljevske akademije. U međuratnom
periodu izvesno vreme je i narodni poslanik. Dela: “Grof Đorđe Branković i
njegovo vreme”, preveo je i dopunio Jirečekovu Istoriju Srba, kojoj je pripojio
i Jirečekovo delo “Država i društvo u srednjevekovnoj Srbiji”. Priredio je
zbirku građe: “Dubrovačka akta i povelje”.
Vremeplov:UmroDostojevski
Ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski umro je na današnji dan 09. februara 1881. godine. Jedan od najbitnijih stvaralaca u
istoriji književnosti. Hapšen je kao učesnik utopijsko-socijalističkog kružooka
Mihaila Petraševskog-Butaševiča zbog revolucionarnih planova i osuđen na smrt 1849. ali je kazna zamenjena
progonstvom u Sibir, gde je proveo 10 godina (4 zatočen). Njegova rana dela
(“Bedni ljudi”, “Poniženi i uvređeni”) inspirisana su socijalnim tragedijama
malih ljudi. Osnovne odlike njegove literature – psihološke analize, traganje
za korenima ljudske tragike, fenomen religioznosti – glavna su preokupacija
njegovih dela. Veoma je uticao na svetsku literaturu. Ostala dela: “Zločin i
kazna”, “Braća Karamazovi”, “Zli dusi”, “Mladić”, “Kockar”, “Idiot”, “Dvojnik”,
“Bele noći”, “Netočka Nezvanova”, “Zapisi iz mrtvog doma”, “Selo Stepančikovo i
njegovi žitelji”, “Ujkin san”, publicistika “Piščev dnevnik”, “Politički
zapisi”.
Vremeplov:Toplički
ustanak
Zbog pokušaja bugarske vojske da izvrši mobilizaciju
srpskih regruta u okupiranim oblastima u južnoj Srbiji u Prvom svetskom ratu,
na današnji dan 09. februara 1917. godine izbio je Toplički ustanak. Pored
početnih uspeha i stvaranja slobodne teritorije sa sedištem u Toplici, ustanak
je krajem marta ugušen. Bugari su za odmazdu pobili oko 20.000 ljudi,
uključujući žene i decu i uništili nekoliko desetina sela između Prokuplja i
Leskovca.
Vremeplov: Bitka na Neretvi
Na današnji dan 09. februara 1943. godine počeo je protivnapad partizana u
Drugom svetskom ratu protiv združenih nemačkih, italijanskih i hrvatskih snaga
na Neretvi, poznat kao “Bitka za ranjenike”. Početkom marta osam
partizanskih brigada odbacilo je glavninu nemačkih trupa i svih 3.500 ranjenika
je prebačeno na levu obalu Neretve.
Vremeplov: Rim proglašen republikom
Italijanski revolucionar Đuzepe Macini proglasio je, na današnji dan 09. februara 1849. godine, Rim republikom.
Vremeplov:Potpisan Balkanski pakt
Na današnji dan 09. februara 1934. godine u Atini su Grčka, Rumunija,
Turska i Kraljevina Jugoslavija potpisale Balkanski pakt radi očuvanja
teritorijalnog poretka na Balkanu, suočenog s revizionističkom politikom
zemalja poraženih u Prvom svetskom ratu, posebno Bugarske i Mađarske, koje je
podržavala Italija. Pakt se raspao pod pritiskom Nemačke i praktično je
rasturen pre izbijanja Drugog svetskog rata.
Vremeplov:Umro Horti
U Portugaliji je na današnji dan 09. februara 1957. godine umro Mikloš Horti, mađarski
diktator (1920-44). Kao zapovednik krstarice “Navara” učestvovao je u gušenju
pobune mornara u Boki Kotorskoj 1918. godine, uveo je Mađarsku u rat
na strani Hitlera i učestvovao u agresiji na Jugoslaviju. Odgovoran za
istrebljenje Jevreja i zločine nad civilima, nakon zbacivanja s vlasti pobegao
je u Portugaliju. U Jugoslaviji je bio proglašen za ratnog zločinca zbog
masovnih likvidacija civila u Vojvodini.
Vremeplov:UmroNebojša
Glogovac
Na današnji dan 09. februara 2018. godine
preminuo je srpski filmski, televizijski i pozorišni glumac Nebojša Glogovac,
nakon kratke borbe sa karcinomom. Glogovac je nakon završetka gimnazije “Uroš
Predić” u Pančevu, isprva upisao studije psihologije na beogrdskom Filozofskom
fakultetu. Nakon dve godine, upisuje glumu na Fakultetu dramskih umestnosti u
Beogradu, u klasi Vladimira Jevtovića. Zajedno sa njim, između ostalih,
studirali su Vojin Ćetković i Sergej Trifunović. Nebojša se proslavio brojnim
ulogama i dobio je mnogo prestižih nagrada.
Kucanje na
otvorena vrata
Odgovor narodnim poslanicima “Dosta je bilo” na tekst
“Zalažemo se za državnu kontrolu kvaliteta vakcina” (Danas, 17. decembar)
Piše: Zoran Radovanović*
Kao pedagoga
i zdravstvenog prosvetitelja ispunjava me zadovoljstvom saznanje da je narodni
poslanik Saša Radulović sa dvoje svojih kolega poslušao moj savet, bacio se na
Google i uverio se da sastav vakcina nije nikakva „državna tajna“. Takođe cenim
što je razumeo i neosnovanost svojih drugih očekivanja, recimo da deca imaju
„neke stvari u svom zdravstvenom kartonu koje bi ih činile podložnijima
negativnim efektima od vakcine“ (doslovan citat). Osim mera koje pedijatri
savesno preduzimaju, takve „stvari“ jednostavno nisu podložne otkrivanju.
Složili smo se i da nam je žao što „su sa Torlakom napravili to što su
napravili“.
Nažalost, mada Radulović i dvoje
narodnih poslanika odustaju od konstatacije da se u Srbiji „vakcine ne
kontrolišu“, sada naglasak stavljaju na nešto blažu tvrdnju kako „nemamo
propisane stručne kriterijume za registraciju vakcina i imunobioloških
preparata“, odnosno na navodno odsustvo državne kontrole. Argument im je neki
izveštaj Instituta „Batut“ iz 2011. godine (dobro se nisu pozvali na stanje u
1911. godini!).
Na stranu što su rečenice iz tog
izveštaja i tog vremena istrgnute iz konteksta, činjenica je da u Srbiji
postoje Zakon o lekovima i medicinskim sredstvima („Sl. glasnik RS“, 105/2017)
i Pravilnik o načinu kontrole kvaliteta lekova i medicinskih sredstava („Sl.
glasnik RS“, 63/2013) kojima se reguliše upravo postupak kontrole. NJu tokom
svake faze rada mora da obavlja proizvođač, bilo Institut Torlak, bilo neka
strana firma, ali posebno, u ime države, time se bavi Agencija za lekove i
lekovita sredstva.
Čudno je da članovi našeg najvišeg
zakonodavnog tela ne provere zakonsku regulativu pre nego što se upuste u
avanturu koja uznemirava javnost, pa se svojim neosnovanim sumnjama objektivno
stavljaju na stranu antivakcinaša. Još čudnije je što ne znaju da se pravi
lekovi, a posebno vakcine, podvrgavaju rigoroznoj kontroli tokom koje se moraju
dokazati njihov kvalitet, efikasnost i bezbednost. Kod nas se to čini na isti
način kao u celom svetu, a ukoliko naši narodni poslanici pronađu bolji
pristup, vaskoliko čovečanstvo će im biti zahvalno.
Kada oni traže izvore neosnovane
zarade, moralo bi da im bude jasno da daleko najveće prihode ne ostvaruju proizvođači
lekova, već suplemenata, tj. preparata kojima su pune apoteke, a agresivno nam
se nameću i preko medija. Suplementi su po pravilu potpuno bezvredni, a ne
podležu nikakvoj kontroli delotvornosti, osim što se proveri da nisu hemijski
ili mikrobiološki zagađeni.
No, najveći apsurd je da se kao
jedini branilac države pojavljuje jedan penzioner koga, zbog javno i interno
upućenih kritika, i Institut Torlak i Institut „Batut“ doživljavaju kao
neprijatelja.
Ovih dana očekujem odgovore na
suštinska neprijatna pitanja upućena državnim organima na osnovu Zakona o
slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja upravo povodom proizvodnje
vakcina. Problem ovog društva je što stručne institucije ne smeju da se oglase
čak ni kada treba da brane svoj integritet, jer je izvesnost preživljavanja v.
d. rukovodilaca u što većoj nevidljivosti.
Prepustimo ih zato njihovoj
hibernaciji, a razmotrimo zamerke koje su meni direktno upućene. Poslanici
navode kako je „B92 utvrdio 2011. godine“ da velike farmaceutske kompanije
pomažu moju NVO Liga za imunizaciju. Ništa B92 nije „utvrdio“, već je samo
preneo informaciju da je jedna firma pomogla (neumesan je trajni glagolski
oblik) formiranje sajta Lige. Podatak o toj beznačajnoj pomoći javno sam
istakao zato što je to jedina podrška farmaceutske industrije i to ne meni
lično, već organizaciji koju sam osnovao, tokom više od pola veka mog
profesionalnog rada.
U istom čvorovićevskom maniru
„otkriveno je“ kako sam „radio kao savetnik Svetske zdravstvene organizacije
koja štiti interese farmaceutske industrije“. Ništa tu nije trebalo da se
otkriva, jer je reč o podatku iz moje biografije. Poslednji put sam u tom
svojstvu putovao nedavno, u svojoj 77. godini, što bi moglo da se shvati samo
kao priznanje, a ne kao zamerka.
Krajnje je zabrinjavajuća, međutim,
konstatacija da je SZO eksponent farmaceutske industrije. Narodni poslanik
Radulović na svom tviter nalogu tu svoju „istinu“ formuliše još na mnogo
grublji način. Njemu i dvoma njegovih kolega mogla su da promaknu sva
dobročinstva koja je ova organizacija pružila čovečanstvu, ali bi morali da
budu svesni da njom ne upravlja neka zaverenička grupa, već ministri zdravlja
193 zemlje-članice. Sa svojim svetonazorom dužni bi bili da optuže ministra
zdravlja svoje zemlje za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu.
Da li su uopšte svesni šta im se
mota po glavi i koliko je to daleko od zdravog razuma?
*epidemiolog,
redovni profesor Medicinskog fakulteta u penziji
I robotima teško da zadrže posao, zamenjuju
ih ljudi
I robotima je danas teško da zadrže
posao, a primer za to je japanski Henn-na “Strange” Hotel koji se
rešio polovine od 243 robota jer su pravili više problema od onih koje su mogli
da reše. U funkciji više nije robot u obliku lutke pod nazivom Čuri, a koji je
bio asistent u svakoj hotelskoj sobi. Siri, Gugl Asistant i Aleksa mogu da
odgovaraju na pitanja o radnom vremenu mesta koje ljudi žele da posete, a Čuri
to ne nije mogao. Roboti na recepciji su takođe zamenjeni jer su ljudi morali
da fotokopiraju pasoše gostiju umesto njih. Robotski nosači prtljaga su mogli
doći do 24 sobe, a hotel ima više od 100 soba. U uslovima kiše i snega nisu
bili funkcionalni, a često su se zaglavljivali dok su prolazili jedan pored
drugog. Glavni hotelski robot nije mogao da odgovori na pitanja o rasporedu
letova, kao ni o obližnjim turističkim atrakcijama. Mnogi roboti koji su
povučeni iz upotrebe su bili u službi godinama, zbog čega su prevaziđeni,
prenose japanski mediji. Hotel je odlučio da ih ne zamenjuje novim, nego da
njihove poslove poveri ljudima, posebno zbog kompleksnih pitanja koje gosti
imaju.
Ramanudžan: Matematičar o kome se snimaju filmovi
Prvi kontakt između indijskog i britanskog matematičara, Ramanudžana i
Godfrija Harolda Hardija, bilo je pismo koje je iz Indije stiglo u Kembridž, a
u kojem se nalazilo pregršt dokaza, fomrula i rešenja, među kojima je bilo i do
tada nepoznatih. U narednim godinama Hardi postaje mentor koji je mnogo toga
naučio od svog učenika. Ramanudžan je u
Indiji radio sam, gotovo van svih tokova u zapadnoj matematici, a u sveskama u
kojima je beležio rezultate uglavnom nije bilo nikakvih izvođenja. Postoji više
tumačenja ovakvog načina rada, od onih prema kojima samouki matematičar nije ni
umeo da izvede dokaze, preko onih koja podsećaju da je papir bio veoma skup pa
je verovatno izvođenja ispisivao na tabli koja se briše, a prepisivao samo
rezultate, pa sve do onih prema kojima Ramanudžan nije mislio da će neko osim
njega imati uvid u ove spise.
Za njegov rad o složenim brojevima
mu je 1916. godine dodeljena titula ekvivalentna današnjem doktoru nauka, a dve
godine kasnije primljen je u Kraljevsko društvo. Imao je 30 godina i prva je
osoba u istoriji ovog društva koja je postala njegov član nakon što je prvi put
predložena. Po motivima Ramanudžanovog života nastalo je više predstava,
filmova i romana, a najveću popularnost stekli su knjiga Roberta Kanigela
„Čovek koji je poznavao beskonačnost“ i istoimeni film koji je 2015. godine po
njoj snimljen. Ramanudžanovo ime nosi nagrada koja se dodeljuje mladim
matematičarima iz zemalja u razvoju, a datum njegovog rođenja, 22. decembar,
Indija je 2011. godine proglasila Nacionalnim IT danom.