Zašto ne govorimo više o porodičnoj strukturi u obrazovanju? (Mišljenje)

6. октобар 2026.

Već duže verujem da porodična struktura zaslužuje znatno veću pažnju prilikom razumevanja obrazovnih ishoda. Iako rasa i siromaštvo uvek zauzimaju značajno mesto u ovakvim analizama, konservativci tvrde da mnogo od priče može biti razlika između porodica sa jednim roditeljem i porodica sa dva roditelja. Pa, moj AEI kolega Ian Rowe, dugogodišnji zagovornik “uspešne sekvence” i važnosti braka, nedavno je objavio zapanjujući pogled na uticaje porodične strukture. Ian je iskusan edukator koji je deceniju obavljao funkciju izvršnog direktora Public Prep, mreže charter škola u Njujorku, i suosnovao Vertex Partnership Academies, IB srednju školu koja služi učenicima iz siromašnih zajednica u Bronksu. Pre toga, njegova karijera obuhvatala je posete Beloj kući i Gates Foundation. Evo šta je Ian imao da kaže.
—Rick

Rick: Ian, nedavno ste objavili izveštaj koji analizira uticaj porodične strukture na ishode učenika. Šta ste otkrili?

Ian: Moj AEI-ov kolega Brad Wilcox i ja analizirali smo podatke oko oko 51.000 dece, od rođenja do 17 godina, iz Nacionalnog istraživanja zdravstvenog stanja dece. Kontrolišući rasu, siromaštvo, obrazovanje roditelja, pol i uzrast, izolovali smo uticaj porodične strukture na ishode učenika. Poredili smo decu iz “celovitih” porodica, gde su biološki ili usvojeni roditelji u braku, sa vršnjacima iz “necelovitih” porodica, što obuhvata odgajanje od strane očuha i/ili maćehe, partnera koji žive zajedno, samohrane roditelje ili boravak u hraniteljstvu ili starateljskoj negi. Razlike su bile zapanjujuće. Deca iz necelovitih porodica bila su 13% manje verovatna da ostvare ocene A i B, 47% verovatnije da budu predmet kontaktiranja roditelja zbog problema sa ponašanjem ili učenjem u školi, i više nego dvostruko su verovatnija da budu depresivna. Zapravo, porodična struktura predviđala je ove ishode snažnije nego rasa ili siromaštvo.

Rick: Šta mislite da stoji iza ovih rezultata?

Ian: Naši podaci ne mogu tačno da otkriju uzrok; mogu samo da pokažu korelaciju. Dve roditeljske kuće deluju deci kao posebna vrsta dobitka. Izveštaj Colemana iz 1966. godine pokazao je da porodično poreklo oblikuje uspeh učenika. Kako je jednom primetio Čester Fin, nekadašnji pomoćnik sekretara za obrazovanje, učenik koji redovno pohađa školu od vrtića do dvanaestog razreda, do 18. godine života, proveo bi samo 9% svog života tamo. Ono što se dešava kod kuće veoma je važno.

Rick: Šta vas je nagnalo da se fokusirate na pitanja porodične strukture?

Ian: Tokom gotovo dve decenije, ja sam osnovao i vodio kurikularne škole koje su služile hiljadama dece iz nižeg dohotka u Bronksu i Manhattanu. Svako jutro bilo je jasno da deca iz stabilnih porodica imaju veću spremnost za učenje nego njihovi vršnjaci. Možda zvuči očigledno. Ipak, analize ishoda učenika redovno se usredsređuju na „uobičajene sumnjivce“ kao što su rasa, klasa i pol, dok zanemaruju porodičnu strukturu. To mora da se promeni.

Rick: Pozvali ste Nacionalnom procenjivanju obrazovnog napretka (NAEP) da uključi porodičnu strukturu u svoje izveštavanje. Šta imate na umu?

Ian: NAEP prikuplja podatke o rasi, etničkoj pripadnosti, spolu, siromaštvu i porodičnoj strukturi dece. Ali jedino potonje se ne pojavljuje u zvaničnom nacionalnom izveštaju. To ostavlja donosioce politika, prosvetne radnike i roditelje u mraku o jednom od najjačih prediktora akademskog uspeha. NAEP treba da počne da ga izveštava, kao i svaki federalni izveštaj o ishodima kod dece.

Rick: Šta biste rekli onima koji brinu da rasprava o porodičnoj strukturi predstavlja pokušaj da se osramoti samohrani roditelji?

Ian: Kao neko ko je vodio škole u kvartovima gde većina beba nastaje izvan braka, znam da postoje mnogi primeri hrabrih samohranih roditelja. Takođe znam da ljudi ponekad završavaju u ovakvim situacijama usled porodičnog nasilja, napuštanja ili smrti partnera. Nije u pitanju omalovažavanje samohranih roditelja. Cilj je javnosti pružiti jasniju sliku o tome kako porodična struktura — uz rase, klasu i druge faktore — utiče na zdravlje dece, akademski uspeh i ekonomsku sigurnost.

Rick: Nikole Hannah-Jones nedavno je izazvala raspravu kada je napisala da žali što je svoju ćerku poslala u „segregovanu, siromašnu“ osnovnu školu na Broolynu. Kao neko ko dobro poznaje školstvo u Njujorku, šta mislite o toj buni?

Ian: Ono što su neki komentatori prevideli jeste da kada je Hannah-Jones prvobitno objavila tu odluku 2016. godine, priznala je da bi ona i njen suprug „mogli nadoknaditi Najju sve ono što škola nije imala“. To je bila istina koja je bila na vidiku, ali skrivena. Najveća prednost njihove ćerke bila je stabilan, brak-porodični dom sa vremenom, novcem i vezama koje su imale da podstaknu vodstvo škole kada su se stvari ispunile nedostatke. I to su i učinili. Zalagali su se za nju i na kraju joj pomogli da upiše selektivnu javnu srednju školu. Ako išta, priča naglašava važnost porodične strukture.

Rick: Bili ste zvanični zagovornik učenja „uspešne sekvence“ u srednjoj školi. Šta to tačno podrazumeva i kakav ste prijem doživeli?

Ian: Uspešna sekvenca ima tri koraka: završiti srednju školu, dobiti puno radno vreme i ući u brak pre rođenja dece. Pojam su popularizovali istraživači sa Brookings Institucije Ron Haskins i Isabel Sawhill. Studija iz 2022. godine pokazala je da 97% milenijalaca koji su sledili ovu sekvencu nisu bili siromašni kao odrasli. Pojam nije bez kritičara. Mnogi samoproklamovani čuvari kapija protivili su se njenom učenju u školama. Ali otkrio sam da su često samohrani roditelji ti koji ga najviše podržavaju, jer žele da pomognu svojoj deci da izaberu drugačiji put.

Rick: Pre nekoliko godina pokrenuli ste inicijativu FREE da razvijate agenciju kod mladih i nedavno ste objavili novi kurikulum. O čemu se radi?

Ian: Deca koja nemaju privilegiju odrastanja u porodici sa dva roditelja nisu osuđena na neuspeh. U decenijama rada sa mladima, video sam mnoge koji su uspeli da prekinu ciklus siromaštva i uočio sam da dele osećaj agencije, verovanje da mogu da oblikuju sopstveni život. Ali to ne dolazi samo „kad obučeš cipele i podigneš pertle“. To se gradi na onome što ja nazivam četiri FREE stuba: porodica, vera, obrazovanje i preduzetništvo. Ovog leta objavili smo kurikulum „Agency Curriculum“ da pomognemo učenicima da izgrade tu agenciju. Tokom protekle godine, naš AEI tim radio je sa javnim, privatnim i parohijalnim obrazovnim ustanovama na razvoju i pilotiranju 30 lekcija za nastavnike, dom obrazovanje, roditelje, sveštenike i vođe zajednica.

Rick: Vi vodite Vertex Partnership Academies na Bronksu, gde je moto škole: „Nema žrtava u našoj školi, postoje samo arhitekti sopstvenih života.“ Zašto baš ta poruka?

Ian: Prečesto mladi ljudi su im predstavljeni kao žrtve zbog svoje rase, pola ili društvenog statusa. U Vertexu učimo učenike da odbace taj narativ. Škola je organizovana oko kardinalnih vrlina hrabrosti, pravde, uzdržanosti i mudrosti, koje grade navike i agenciju koju mladi treba da bi savladali životne prepreke.

Rick: Ako biste imali jedan savjet za lidere obrazovnih institucija koji žele da podstaknu agenciju učenika, koji bi to bio?

Ian: Vođe škola moraju da prihvate da obrazovanje učenika predstavlja moralno formiranje. Ako nismo namerno posvećeni vrednostima koje prenosimo, praznina će biti popunjena od strane društvenih mreža ili drugih uticaja. Bilo da se radi o kardinalnim vrlinama ili nekom drugom moralnom okvira, birajte promišljeno. Ne otkrivajte dužnost da oblikujete celokupna ljudska bića.

Ovaj razgovor je skraćen radi dužine i jasnoće.

Marko Petrović

Novinar sam specijalizovan za obrazovanje u Srbiji i svetu. Kroz svoje tekstove trudim se da složene teme učinim jasnim, bez gubljenja konteksta i suštine. Pratim reforme, izazove u školama i šire društvene promene koje utiču na način na koji učimo i prenosimo znanje.