Na celoj zemlji, Amerikanci često čuju da javno obrazovanje od osnovne do srednje škole (K-12) predstavlja isključivo partijsko i polarizovano, ostavljajući napredak stagnirajućim. Međutim, prava priča je da saradnja i napredak mogu postojati kada lideri stavljaju ljude i prilike ispred politike.
Dok priče o podelama pune naslove, one ignorišu ono šta se dešava na terenu. U domovima zakonodavnih tela i agencijama za obrazovanje širom zemlje, lideri u crvenim i plavim državama sarađuju na poboljšanju ishoda učenika. Ipak, važno je priznati da posao nije lak. Politika je komplikovana. Politika obrazovanja dodiruje duboko ukorijenjene vrednosti, fiskalne prioritete i lokalnu kontrolu. Neslaganje je realno. Iz naših iskustava kao lidera u obrazovanju, znamo kako naša akcija (ili nečinjenje) direktno utiče na naše učenike.
To znanje vodi dvopartijskom radu koji se dešava u državama širom zemlje. Državni lideri nastavljaju da pronalaze praktične načine da se zajedno udruže kako bi jačali javno obrazovanje, pokazujući dokaze da saradničko kreiranje obrazovnih politika nije samo moguće, već i delotvorno.
Bipartijski napredak ne počinje od dogovora. Počinje disciplinom.
U našim državama (Alabama, Connecticut i Teksas) i u našem iskustvu u Education Commission of the States (koja pomaže liderima u obrazovanju da uče iz tuđih uspeha i izazova), inicijative koje se protežu od rane pismenosti do produženog vremena učenja pa do reforme visokokvalitetnih nastavnih materijala zahtevale su saradnju između administracija i političkih stranaka. Suštinski, ono što održava ove napore nije toliko politički dogovor preko obe strane, koliko strukture koje podržavaju saradnju. Radi se o:
- Uključivanju nastavnika u pregled nastavnih materijala.
- Praksi zasnovanih na dokazima i transparentnosti podataka.
- Predstavljanju činjenica bez osuđivanja.
- Održavanju otvorenih kanala komunikacije.
- Otvorenosti za konstruktivne povratne informacije.
- Osiguravanju da nijedna stranka ne može da prisvoji ono što bi trebalo široko da bude podržano kao najbolje prakse.
Kada lideri centriraju odluke na dokaze i mogućnosti za učenike, te odluke se teže svode na partijske narative.
Najbolje prakse nisu partijske. Tačka.
Obrazovna politika na kraju doseže mnogo dalje od samih škola. Oblikuje to gde zajednice rastu, da li kompanije mogu naći kvalifikovane radnike i da li porodice veruju da će sledeća generacija imati veće prilike nego prethodna. Kada državni lideri sarađuju preko dva dela političkog spektra na obrazovanju, ne poboljšavaju samo škole; jačaju temelje snažnijih zajednica i zajedničkog prosperiteta.
Poverenje se gradi u teškim trenucima.
Svaki državni lider može navesti trenutke kada je saradnja gotovo pukla: rasprave o finansiranju škola, revizije standarda, politike pripreme nastavnika ili neizvesnosti federalnog finansiranja. U tim trenucima napredak zavisi manje od ubedljivosti, a više od transparentnosti: kada razgovori postanu žestoki, pređite na “Ovo je ono što znamo,” ili “Evo šta pokazuju podaci.” Nije optužba. Nije slogan. Samo činjenice.
Providing consistent, reliable information not only lowers the temperature but also allows leaders to disagree honestly without questioning motives. It creates space for tough questions while keeping everyone at the table.
Pružanje doslednih, pouzdanih informacija ne samo da snižava tenziju, već omogućava liderima da se iskreno ne slažu bez dovodjenja motiva u pitanje. Stvara prostor za teška pitanja dok svi ostaju za stolom.
That’s why staying at the table matters: Progress becomes possible when leaders choose purpose over partisanship.
Zato ostajanje za stolom i dalje ima smisla: napredak postaje moguć kada lideri biraju cilj ispred partijanstva.
Bipartisan work is rarely one-and-done. It requires leaders willing to return to the conversation again and again, especially with people who see issues differently.
Durability is the true test. To be effective, education initiatives must survive leadership transitions. Governors change. Legislatures shift. State chiefs depart. Board members rotate. Federal funding ebbs and flows. Policies closely tied to a single party or administration often struggle to endure. Those built through shared ownership—across agencies, communities, and parties—are more likely to last.
U našim državama videli smo kako su inicijative za pismenost, poput Alabama Reading Initiative i Connecticutovog zakonodavstva Right to Read, uspevale kroz različite političke cikluse. Videli smo revizije i nove procese poput Texas Instructional Material Review i Adoption procesa usvojene nakon stalnog dijaloga sa obrazovnim radnicima, porodicama i zajednicama.
Konačno, zajednički imenitelj nije ideologija, već zajednička posvećenost poboljšanju ishoda učenika i spremnost da razgovori ostanu otvoreni.
That is why getting—and staying—in the room still matters.
Zato i ulazak u prostoriju i ostanak u njoj i dalje ima značaj.
Yet, today’s climate risks pushing leaders to disengage from those with differing views. That would be a mistake.
Međutim, današnje okruženje preti da navede lidere da se distanciraju od onih sa različitim pogledima. To bi bila greška.
Productive policymaking requires the courage to sit at the table with people who see the world differently. It requires listening, learning, and sometimes adjusting course. It also requires perspective.
Produktivno pravljenje politika zahteva hrabrost da sednete za stol sa ljudima koji vide svet drugačije. Potrebno je slušanje, učenje i ponekad prilagođavanje kursa. Potrebna je i perspektiva.
At this stage, national, nonpartisan organizations play a critical role.
Na ovoj fazi, nacionalne, nepartijske organizacije igraju ključnu ulogu.
When state leaders see how peers across the country are tackling similar issues, it can reframe the conversation. It reminds us that improving student outcomes is not a red-or-blue ambition. It is a shared responsibility.
Kada državni lideri vide kako njihovi vršnjaci širom zemlje rešavaju slične probleme, to može preoblikovati razgovor. Podseća nas da poboljšanje ishoda učenika nije ambicija crvene ili plave boje. To je zajednička odgovornost.
While national dialogue amplifies division, states are quietly demonstrating that bipartisan education policy is not only possible; it is already happening.
Iako nacionalni dijalog pojačava podelu, države tiho pokazuju da dvopartijska obrazovna politika nije samo moguća; ona se već dešava.
Bipartisanship requires humility. It requires patience. It requires trust built over time.
Dwopartijska saradnja zahteva skromnost. Zahteva strpljenje. Zahteva poverenje izgrađeno tokom vremena.
Most of all, it requires leaders who remember that the stakes are not political victories. It is the lives and outcomes of our students. And we all share the same belief that every student, regardless of ZIP code or party lines, deserves access to an education where they can succeed and thrive.
Najviše od svega, potrebni su lideri koji se sećaju da u pitanju nisu političke pobede. U pitanju su životi i ishodi naših učenika. Svi delimo isto uverenje da svaki učenik, bez obzira na poštanski broj ili političke linije, zaslužuje pristup obrazovanju u kojem može da uspeva i napreduje.
